Kako sam zavoleo fotografiju kao medijum i odakle sam krenuo da se uopšte zanimam i bavim i šta mi ona suštinski znači u životu

Obično se neke stvari uzimaju zdravo za gotovo i konzumiraju bez nekog dubljeg razumevanja, a iza svega stoji neki proces kako je sve to teklo. Uticaji na naše odabire su obično skriveni, ali ostavljaju trag u prenošenju same informacije.

Prva godina fakulteta. Da, imao sam fotografiju kao izborni predmet na kojem smo te 2005. došli u kontakt sa analognom fotografijom, ali moram reći ni da digitalna fotografija nije bila dostupna zbog preskupe opreme za većinu stanovništva, tako da je analogna još uvek bila dostupna i pristupačna, te je te godine još to bio neki standard i normalno za korišćenje.

Kako bi bilo jasnije, cena filma iznosila je oko 1.5€ (Kodak od 100 ASA), a Fuji je bio i jeftiniji. Polovni analogni aparat se mogao naći oko 100€ (Canon, Nikon), dok Zenit, Minolta za još manje. Prosto neverovatno i pristupačno za studente da mogu nemilice da se igraju i eksperimentišu.

Era digitalne fotografije jeste počinjala da se zahuktava, ali je bila dostupna samo za one koji su imali mogućnosti da investiraju. Te mogućnosti igranja sa svim tim mehaničkim elementima i čistom fizikom i hemijom pri izradi su bile neprocenjive za spoznaju vrednosti te same mašine, posebno kada imate blagoslov da vam prvi kontakt bude od profesora Ivana Karlavarisa. Ko ga poznaje, zna da je čovek koji je na najpitkiji način prenosio ljubav ka fotografiji.

To je bio jedini profesor te godine (uvedena bolonja na fakultete) koji nije upisivao dolazak studenata, jer je smatrao da će doći onaj koga interesuje, a ne da bude pod pritiskom moranja.

Da bi se razumeo aspekt tog studiranja, moram napomenuti da tokom prepodneva od 9 sati do uveče bila su predavanja i vežbe u kontinuitetu, da bi u 8 sati uveče bilo predavanje iz fotografije na tvrđavi u Novom Sadu.

Zamislite samo kada ceo dan boravka u barutani na vajanju i popodne na grafici, a što je u samom startu 8 radnih sati, i kad uspete da dođete da predahnete kući na sat-dva, morate da se vraćate na tvrđavu po mraku, vetru i blatu koje je i danas nepromenjeno. Mora se priznati da nije baš neki divni ugođaj, ali mene, kao i većinu, jeste vuklo to pitko predavanje profesora Karlavarisa.

Tu je sve počelo, u samu suštinu zanata fotografskog.

Meseci fotografisanja i igranja su bili prisutni i o tome ne bih, jer je to prosto čista igra i početak opsesije i spoznaje.

Kao student vajarstva, naizgled nije bilo neke veze za fotografijom, ali nije baš tačno, jer sam imao sreće da mi je profesor Mladen Marinkov, ostvareni vajar koji je radio u tradicionalnim vajarskim tehnikama, ali za njega tu igra nije prestajala da postoji.

Kao osoba od preko 60 godina, on je sa sobom nosio uvek neki digitalni aparat, jer je čovek u svojim godinama otkrio novu igračku sa kojom se igrao, jer doista to nije postojalo tokom celog njegovog radnog veka. Prosto se zalagao da svaki umetnik, posebno vajar, mora da sagleda svoju skulpturu i da samu nju zna da fotografiše i da ne prepušta nikome drugom i taj deo procesa.

Eto odakle i taj deo da nikome nisam dopustio da se igra sa prezentacijom moga rada, pa ni u tehničkom smislu fotografisanja.

U to neko vreme sam nabavio Nokia N95 telefon, koji je bio najbolji telefon te 2007. godine. Bila je to mašinerija u svim segmentima mobilne fotografije sa Carl Zeiss optikom, te mi je to omogućilo dalje igranje i u digitalnom smeru, a o kakvoj kameri se radi tvrdim da je i ove 2026, kada pišem ovaj tekst, na zavidnom nivou ta optika i mogućnosti iste.

Kada sam otkrio mogućnost digitalnog igranja, nije prestajalo, te sam aspekte digitale gurao u sve segmente umetnosti, da sam čak i skice za grafiku radio iz fotografija (to je bio Symbian OS, koji nije nalik današnjim OS, tako da je bila potreba za radom u Photoshopu).

Aspekti svih tih drugih grana su se preklapali sa fotografijom i digitalom, a o tome ću u drugim blogovima, da bi što širu sliku stvorio i o crtežu, slici, dizajnu i svim mojim interesovanjima.

Sećam se da sam u 4. godini na izbornoj fotografiji doneo ispitne fotografije rađene tom istom Nokijom. Tadašnji profesor Jovan Milinov je imao neke sugestije oko radova i nije mu bilo jasno zašto neke stvari nisam uspeo da odradim na tim fotografijama. Sećam se kao danas kada me je pitao sa čim sam to radio. Uočio sam na stolu njegov telefon N95 i samo pokazao na njega, na šta se samo nasmešio i nije bilo primedbe dalje.

Kada se baviš nekim stručnim poslom, koristiš najbolje iz tehnologije što možeš da dobiješ kako bi izvukao maksimum, tj. nema kompromisa. To sam još tada video na primerima ljudi oko mene.

Uzore od fotografa nisam baš imao, jer se sve svodilo na igru i istraživanja. Kupovao sam svuda po svetu razne monografije fotografa, od ratnih fotografija Roberta Cape pa do raznih knjiga i kolekcija Magnum fotografa, savremenih fotografa u izdanju Phaidon izdavača.

Bila mi je opsesija da se upoznam sa svim aspektima čime su svi ti ljudi opčinjeni i samim emocijama stvaranja, a ne kopiranju i učenju iz njihovog rada. Tu sam se susretao sa Salgadom, Miroslavom Tichýjem, Martinom Parrom, pa do Maria Testina i da ne nabrajam, ali suština je što navodim njih par da se vidi koliko mi je emocija njihovog stvaranja bila presudna, jer je svako radio iz ličnog ubeđenja, neke emocije stradalništva ili nečeg drugog.

Kada bih nabrajao, tu bi bilo baš dosta izvanrednih imena, ali nije cilj ovog teksta to.

Želim samo da iznesem koliko me je ta potreba za stvaranjem vozila da vidim šta drugi rade i da se ja konstantno igram i menjam pristupe bez granice, jer život je jedna velika igra stvaranja i rastapanja identiteta u kreativnosti.

Fotografija je kao najlakši medij koji je to omogućio, iako ćete videti da sam se i sa ostalim umetničkim medijima bavio koji nisu toliko laki, fluidni i neposredni, nego i mučniji. Ali dobro, to sam ja. Morao sam da se sukobljavam sa svim aspektima ličnosti i istraživanja, te zato nikada nisam ostao u jednom segmentu umetnosti.

Od sve te želje za tom spoznajom i igranjem ostalo je sve isto, samo na sigurnijim temeljima i iskrenosti u igri, koje pokušavam svim đacima da prenesem i objasnim važnost igre u malim delovima stvaranja i da je taj svaki element spoznaje i igre najbitniji za početak u umetnosti, a gde će to igranje odvesti ne treba voditi računa, nego se prepustiti.

Ovaj blog baš započinjem sa fotografijom za koju tek sada mogu da kažem da mi je najviše slobode donela i lakoće u umetnosti, a da toga nisam bio svestan godinama, jer introspekcija mi nije bila baš jača strana, jer sam samo jurcao, istraživao i igrao.

Ona jeste najrasterećenija, najlakša, sa najviše mogućnosti u igri na svakom koraku, posebno sada u eri tehnologije kada su aparati i mobilni toliko napredovali da je to neverovatno. To treba iskoristiti i samo se prepustiti i uživati u svim vidovima kreacije.