Svim stvaraocima jedna od bitnijih stvari u profesionalnom angažmanu jeste i samo izlaganje svog rada. Najbitniji je ipak sam proces stvaranja, polazim od sebe — stvaraš zarad sebe ali postoji i potreba da se drugima pokaže šta je postignuto. Kao neko ko iza sebe ima i više nego dovoljno samostalnih izložbi i grupnih izlagačkih saradnji, osećam se dovoljno komotno da mogu da pričam o tim iskustvima.
Likovne kolonije mi nikada nisu baš prijale. Učestvovao sam u par njih, i to mi je bilo dovoljno da shvatim da mi taj vid stvaralaštva ne odgovara, jer je ograničen mestom, vremenom i uslovima onoga ko koloniju organizuje. Bez obzira na pozitivne strane druženja i upoznavanja, za mene je to previše ograničavajuće, pa tu i staje moja priča o kolonijama.
Govorim ovde isključivo iz ličnog iskustva. Ovo nije nikakav vodič, ni apsolutna istina o tome šta se može očekivati, nego samo moje viđenje celog procesa izlaganja. Da budem odmah direktan: zvanična, protokolarna otvaranja nikada nisam voleo, te se ni u većini sličajeva nisam pojavljivao na sopstvenim samostalnim izložbama. Čitanja tekstova i odlomaka iz kataloga, potom neki prikladan muzički program, pa na kraju i zakuska — sve mi je to toliko odbojno da ga smatram i nepotrebnim, jer publika, valjda, treba da dođe zbog same izložbe, a ne da joj neko odvlači pažnju propratnim zabavnim programom.
Neko bi mogao da pita zašto onda uopšte organizujem izložbe ako ne prihvatam takva pravila. Odgovor je vrlo jednostavan: uživam kada postavljam izložbu (pošto lično zahtevam da sam postavljam i organizujem svoje radove), i kada ih zatim vidim u prostoru i prošetam među njima — to je ono što me zaista ispunjava. Moj doživljaj njih u prostoru i sama prezentacija su mi dovoljni, jer sam to uradio zbog sebe; kad publika dođe, dobro je što je došla, ali to mi je najmanje bitno. Ekstrovert jesam, i volim da se družim sa publikom, u to nema sumnje, ali taj odnos mora biti ličan, a ne protokolaran.
Sećam se jednog otvaranja u Železničkom muzeju, gde je bila organizovana izložba “Vajari Srbije” — nekoliko TV ekipa i kamere postavljene u prvom redu, svi čekaju zvanično obraćanje i velike reči. Ispred kamera izlazi par čelnih ljudi iz ULUS-a i kreće otvaranje manifestacije. Ispred vajarske sekcije jasno i glasno progovara vajar Rade Marković: izgovara reči zahvalnosti što su svi došli, vadi iz ranca flašu vina i kaže da nema potrebe za mnogo raspravljanja, jer radovi su tu da govore sami za sebe. Izložba je otvorena i sve je jasno. Novinari su ostali zatečeni — očekivali su više materijala, pa im je preostalo samo da snime radove, a ne neki zabavno-umetnički program na kakav su, izgleda, navikli. Zaista ima umetnika kojima prija medijska pažnja i pompa, i to je sasvim u redu.
Jednom prilikom desilo mi se da u jednom danu imam otvaranja dve samostalne izložbe. Ne mogu da se setim koje je to bilo godine, ali znam da je bio jul: jedna izložba bila je oko podneva u Kikindi, druga uveče u sedam, u Kući kralja Petra Prvog u Beogradu. Nekako sam se, po toj vrućini, dokotrljao do Kikinde (klima u kolima mi nije radila), a pred samo otvaranje najeo sam se nekih šampita da povratim snagu i otišao do galerije. Kako je bio radni dan i tek podne, publike nije bilo mnogo, ali je nekim sticajem okolnosti novinara i TV ekipa bilo više nego samih zvanica. Saznao sam da u to doba dana nisu imali o čemu drugom da izveštavaju, pa su se, baš svi mediji, pojavili — situacija je bila prilično senzacionalna i nestvarna.
Nisam dužio s otvaranjem, rekao sam par reči i to je bilo to. Nakon toga su svi očekivali intervju, pa sam se upustio i u tu avanturu, da bih posle nekoliko intervjua počeo da ludim, jer je priča bila gotovo ista i bilo mi je suludo da se stalno ponavljam. U poslednjem trenutku, kada sam već krenuo za Beograd, ušla je TV ekipa koja je zakasnila, postavila kameru, dovukla me pred nju i postavila prvo pitanje: „Koja je vaša inspiracija za ovu izložbu?" Tu sam se poneo malo neprofesionalno, jer prosto više nisam mogao da se ponavljam, pogotovo na tako generičko pitanje, pa sam u upaljenu kameru izjavio: „Da ste došli ranije i pogledali izložbu, možda biste me pitali i nešto drugo." Voditeljka se okrenula ka snimatelju i rekla: „Gasi kameru." Nakon toga je usledio jedan od najprijatnijih razgovora sa nekim iz medija koje sam ikada imao, jer smo i ona i ja uvideli besmisao takvog intervjuisanja.
Na izložbu u Beogradu zamalo sam zakasnio, jer sam se zapričao (što mi nije strano) sa pomenutom voditeljkom i menadžmentom galerije. Nisam krenuo na vreme, pa sam se zaglavio na Gazeli u toj paklenoj vrućini, te sam, stigavši u Beograd, u hodu presvlačio odeću u dvorištu Kuće kralja Petra. Kako je proteklo samo otvaranje u Beogradu, prosto se ne sećam — da nemam dokumentaciju tog događaja, ne bih ni bio siguran da se zaista desio. Ošamućenost od sunca i vrućine je definitivno tome doprinela, ali mi je i onaj divan razgovor iz Kikinde ostavio mnogo dublji utisak.
Imao sam i izložbu u Vršcu, čije je otvaranje bilo zakazano negde predveče. Pošto sam već bio u tom kraju, odlučio sam da skoknem do Temišvara, gde sam se izgubio i jedva pronašao i kola gde sam ih parkirao, i put nazad (nisam imao navigaciju), te sam znatno zakasnio na sopstvenu izložbu i nisam učestvovao na zvaničnom otvaranju. Neko bi rekao da je to bilo namerno, ali ovaj put je moje odsustvo zaista bilo slučajno.
Iskustvo samog izlaganja, kao što se vidi, nikada nije bilo nimalo loše — čak i jako zanimljivo, jer je uvek drugačije — ali sam uvek više uživao u samom procesu postavljanja, pa mogu slobodno reći da za mene izložba istovremeno počinje kada se i završava - njenom postavkom.
Jedna od možda najneprijatnijih scena bila je ona u kojoj su se obe strane ponele neprofesionalno: prethodna izložba je trebala biti sklonjena, kako bih ja mogao da postavim svoju. Došavši u galeriju, video sam da je sve još uvek na svom mestu i da nisu imali nameru da je skinu sve do dana pred moje otvaranje. Nisam navikao da postavku radim u poslednji čas, nego nekoliko dana ranije, kako bih sebi obezbedio dovoljno prostora da sve sredim ako nešto krene mimo plana, pa me je ovo jako razjarilo, pogotovo kada su mi rekli da izložbu ne skidaju jer očekuju posetu nekog ministra. Psovao sam i ministra i direktora naglas, toliko da se sve orilo, jer se sa tolikim nepoštovanjem dogovora i date reči do tada nisam sreo. Izložba je ipak održana, menadžment galerije, pa i sam direktor, koji je iz kancelarije čuo moje ne baš prijatne reči, su mi se izvinuli — mada se ni ja nisam baš najbolje poneo, ali me je situacija zaista izbacila iz koloseka.
Jedna zanimljivost koja me prati kroz sva izlaganja jeste da su na dan otvaranja, baš svih mojih izložbi, uvek bile ili kiše i snegovi ili nenormalne vrućine — pa mi to služi i kao izgovor zašto se na otvaranjima uglavnom ne pojavljujem ;)
Jedno od prijatnijih otvaranja, iako zvanično, bilo je ono u specijalnom rezervatu prirode Zasavica. Posetioci su tom prilikom gotovo svi bili stranci, uglavnom Holanđani, a izložba skulptura postavljena je na otvorenom. O samoj izložbi govorili smo direktor rezervata i ja, što je simultano bilo prevođeno na engleski, a neki posetilac je zatim prevodio i na holandski ostatku publike. Bio je to jako zanimljiv način otvaranja, posebno pošto su mi posetioci, nakon što je sve završeno, prišli i pitali: „A gde je autor?" — pa sam tek tada shvatio da sam im, ležerno obučen (cipele, košulja, jakna), delovao kao menadžer. Očekivali su, kako su mi rekli, nekog bradatog, prljavog ekscentrika. Razgovor sa publikom nastavio se u tom čudnom simultanom prevođenju, a bio sam neverovatno prijatno iznenađen koliko su ti ljudi razumeli o kakvim se skulpturama radi, i videlo se da su izrazito upućeni u sve sfere umetnosti. Upravo zbog tog odnosa prema umetnosti, koji je bio iskren, kasnije sam učestvovao i u koloniji koju je organizovao specijalni rezervat Zasavica.
Jedno od dražih izlaganja bila mi je postavka na sred njive, van grada Sremske Mitrovice. Postamenti i skulpture dovezeni su na sred njive, van bilo kakvog urbanog dela grada i postavka je tu komponovana u prostoru. Posetioci su bili pozvani da otvaranje i samu izložbu prate onlajn, putem lajv-strima i odziv je bio neverovatan, posebno te 2011. godine, kada su i tehničke mogućnosti bile prilično ograničene, ako uzmemo u obzir da je sve rađeno preko 3G mreže. Isti princip lajv-prenosa upotrebio sam i 2015. godine, u Galeriji Meander u Apatinu, pri postavci ambijentalne instalacije. Kamera je tokom celog dana prenosila montiranje i postavku (kasnije je materijal montiran i sažet, tako da je svih osam sati postalo pet minuta snimka).
Na svim tim otvaranjima i izložbama nisam bio baš lak za čašćavanje, iz perspektive zaposlenih koji su se trudili da me ugoste, jer sam od negde 2015. godine prešao na biljnu ishranu, što je kod skoro svih izazivalo poteškoće i frustraciju — osim kod direktorke Centra za likovno obrazovanje Šumatovačka, gde sam tada imao izložbu. Uh, kako je prijatno kada te neko potpuno razume, ne nutka i ne pokušava da te časti stvarima koje ne konzumiraš. Bilo je to zaista prijatno iskustvo, koje mi je značilo i više od same izložbe — čak i kada na samu izložbu, osim zaposlenih, nije došao nijedan posetilac.
Izložbe u javnom prostoru poseban su vid prezentacije: ima dosta prepreka, ali su, kao format, direktnije prema posetiocima, odnosno prolaznicima. Takva je bila i jedna postavka na Kalemegdanu, ispred galerije ULUS-a „Cvijeta Zuzorić". Ljudi, a najviše deca, prilazili su i pratili postavljanje ambijentalne instalacije, dok je iznenada nastupilo nevreme — vetar i pljusak podigli su takvu prašinu da je nastao nezapamćen haos. Svi prisutni, prašnjavi, prljavi i bosi, ušli su u prostorije Cvijete Zuzorić i čekali da nevreme prođe. Kakva izložba, kakvo otvaranje — meni je taj trenutak oluje i celog tog druženja sa ljudima, koji su sedeli po podu, a neki i sa svojim psima delili grisine, ostao mnogo draži.
Što se tiče grupnih izložbi, koliko god one imale više učesnika, uvek sam se trudio da pomognem i budem aktivan u samoj postavci, kad god sam mogao, jer sam smatrao da moj rad mora da bude postavljen onako kako meni odgovara. To je, manje-više, svima odgovaralo, jer u grupnim izložbama nema baš mnogo izlagača koji žele da uzmu tako direktno učešće u tehničkim delovima posla. Jedna od mana, ili vrlina — kako ko hoće da to shvati — jeste to što sam izrazito netolerantan na nepoštovanje dogovora, plana i date reči, kao i na neorganizovanost, pa tu ponekad dolazi do neslaganja, posebno u grupnim izložbama; ali, dobro, to je više do mene. I dalje radim na sebi da pustim stvari da idu svojim tokom i da ne pokušavam da utičem na tuđe načine funkcionisanja, jer ih ionako ne mogu promeniti — tako je kako je.
Učešće na međunarodnim grupnim izložbama fizički mi je nekako najlakše: samo se prijaviš po konkursu, i to je to, bez nekog većeg angažmana. Ali baš zato mi nije ni previše zanimljivo, jer nisam u potpunosti uključen u samu postavku.
Jedna od zanimljivosti u vezi s tim kako sam birao gde ću izlagati jeste i to da sam birao gradove u Srbiji u koje inače nisam imao potrebu da idem, pa sam sebi tako pravio izgovor da posetim neki deo naše zemlje. Većina se, čini mi se, više takmiči oko toga ko će otići dalje van granica svoje države i šta će tamo videti, a da pritom nisu posetili ni sopstvene krajeve. Dotakao sam se samo malog dela, ali dovoljnog da prenese utisak da sam uživao i u ovom delu stvaralaštva, odnosno u samim izložbama, iako ih ne doživljavam kao nešto primarno.
Na svakoj izložbi uvek su bili drugačiji radovi, nikada se nisam ponavljao, jer bi mi bilo dosadno da postavljam jedno te isto i da gledam iste stvari — pogotovo što imam čitav niz radova i serija koje nikada nisu ni izlagane. Nemam dovoljno vremena, a ni života, da sve to predstavim javnosti, jer mi ni nije toliko primaran krajnji rezultat koliko sam proces njihove realizacije. Zato sam zahvalan ovim novim, onlajn medijima prezentovanja — mnogo je lakše i spontanije predstaviti rad, a i publika se nekako sve više prebacuje na onlajn format i sve ređe odlazi u galerije. Sama fizička poseta zahteva slobodno vreme, kojeg svi imamo sve manje, pa se svi moramo okretati drugačijim načinima funkcionisanja. Ako neko i nađe slobodnog vremena da poseti galeriju, to je obično u prolazu, bez vremena da se zaista posveti samim delima, pa je onda i upitno koliko takva vrsta postavke zapravo vredi. Stoga smatram da treba da iskoristomo sve prednosti moderne tehnologije i da spojimo lepo sa korisnim za obe strane, kako za publiku tako i za umetnike. Svako treba sebi da dopusti da se igra sa raznim načinima prezentovanja i doživljavanja rada, da vidi u kom formatu i u kom periodu mu šta više prija i da dozvoli da se to, s vremenom menja.